Damir Camić: Imran i Bagrem (priča)
Fatima je imala mlađeg sina Imrana i kćer Merjem. Jednog dana odvela ih je na raskošnu livadu. Imran je živahno i razigrano dijete. Trčao je po livadi dok je Merjem povučena i staložena djevojčica , sjedela pored Fatime ispod Bagrema. Vjetar je duvao, lišće strmoglavice opada te na Fatimin bjeličastoplavi šešir i na smeđu, umršenu Merjeminu kosu. Obje su se skrile u hladovinu u kristalno prozračnom zraku. Imran se na susjedni bagrem peo i silazio, vidio je gnijezdo u kojem su bila četiri prepeličija jaja.
- Našao sam četiri prepeličija jaja – Usplahireno je rekao gledajući gnijezdo.
- Dobro, siđi sad – reče Fatima.
Nenadno je potrbuške pao na koljena. Rana je krvarila, nježna i topla krv curila je niz Imranove pantalone. Fatima je vrisnula, Merjemine uši su brujale. Hitro dotrčaše, na pleća ga okrenuše, stavila je ruku na njegovo grlo, osjetila je da ne diše i shvatila da je mrtav. Sva vedrina postala je oblak s bagremovim iglicama. Nosila ga je u naručje do kuće, šešir joj je skrivao obilne suze, čuli su se jecaji. Merjem je u bunilu, ne zna šta se dogodilo, obije nijesu znale da je smrt jedini ključ sudbine. Njen muž Mehmed je sjedio na klupi u dvorištu, Fatimin izraz lica i Imranovo ruho je Mehmedova katarza u prsima. Pred suton su ga prekrili zelenim čaršavom i odnijeli ga porodično. Fatimino lice od sunčeve svjetlosti postalo je kisjeli miris znoja, nije marila ni za šta. Merjem nije mogla vjerovati da kao u bajkama sudbina sklapa mir. Imranova porodica pomirila se sa njegovom smrću iako im se nije živjelo. Kalina je odveć govorila – „Mrtva sam odavno, vi vidite samo moju siluetu“ Merjem i Mehmed su ushićenost iz temelja okrunili sjetom. Nijesu znali gdje je brodolomu kraj, gdje bolna kolijevka vreba. Vreva nikada ne gasne.
*Damir Camić rođen je 2001. godine u Beranama. Učenik je Gimnazije „30. Septembar“ u Rožajama. „Nostalgija ljubavi“ je njegov literarni prvijenac.
