Miroslav Vurdelja:„Dušoliki haikuji Milijana Despotovića“

Osvrt na knjigu Milijana Despotovića „Haiku: izbor“ (Alma, 2019)

Ako je filozofija izraz duha svoga vremena, onda Kantova tvrdnja lijepo je ono što je predmet općeg dopadanja1) vrijedi za estetiku vremena u kojem je on promišljao. Potpisnik ovih redaka priklanja se Camusovoj misli: ako se umjetnost prilagodi onome što od nje traži naše društvo u većini, bit će razonoda bez vrijednosti2). U stvarnosnom sivilu 21. stoljeća umjetnost je ostala u manjini pred najezdom industrije zatupljujuće zabave, komercijaliziranih medija i metastazirajuće površnosti društvenih mreža. Stoga su estetika, intelektualizam i uljudba sadržani u književnom radu Milijana Despotovića još jedan odgovor na Hölderlinovo pitanje und wozu Dihter in dürftiger Zeit3).

Milijan Despotović književnik je bogatog opusa4), velike volje i stvaralačke energije. Piše poeziju za djecu i odrasle, haiku, prozu, aforizme, eseje, monografije, književnu i likovnu kritiku, uređuje pjesničke antologije i časopise. Stvaranje književnosti i bavljenje njome njegova je životna potreba i u genetski kod upisano sudbinsko poslanje. On mu pristupa ozbiljno, savjesno i bezrezervno. A skroman i samozatajan u svojoj (ne samo književničkoj) plemenitosti prepoznat je i kao samoprijegorni priređivač knjiga Pauna Petronijevića i najbolji prijatelj njegovog književnog opusa4).

Izdavačka kuća Alma iz Beograda objavila je u biblioteci Savremena književnost (knjiga 323, prvo izdanje, 2019.) zbirku haikua Milijana Despotovića jednostavnog naziva HAIKU, Izbor.5) Haikui se nižu otkrivajući čitatelju iznimnu pjesničku osobnost koja osjeća živa bića, stvari i pojave proničući u njihovu bit i međuveze.

Milijan Despotović nije sklon stilskom pozapadnjenju haikua, postmodernim strujanjima koja su, u jednom svom ogranku, dovela do geometrijskom progresijom klonirane frazeologije i manirističkog žongliranja stihovima bez osjećaja za poetiku i ljepotu riječi. Vođen vlastitim osjećajem za stih i dosljedan svom dovršenom i oblikovanom pjesničkom prosedeu, on ga je utkao i u svoje stvaralaštvo haikua. I ne prilagođava ga kurentnim modnim trendovima i kržljavim kolektivističkim kanonima.

Svjestan da je jezik temelj pjesništva, on je apologet čari pjesničke riječi. Odan poštivanju pravopisa i rečenične strukture, koristi interpunkcijske znakove i prvu riječ u rečenici piše velikim početnim slovom. Slučajno ili namjerno u jednom izvrsnom haikuu izostao je znak interpunkcije na kraju prvog stiha. Međutim, to je čitatelju beznačajno jer se pauza između prvog i druga dva stiha nameće logično i prirodno pa, makar i površnim čitanjem ovog haikua, ne može biti na drugom mjestu.

Otvaram vrata

noćni mirisi izlaze

u majsko jutro.

Milijan Despotović nas uči tražiti i otkrivati ljepotu u slikama iz života. Njegovi haikui su neizvještačena i duboka spoznaja, često ispunjena referencijama i nostalgijom za vremenom koje je prohujalo u nepovrat, ali je ostavilo neizbrisive tragove u sjećanju. Zato ovi stihovi ne stare. Ili kako sam autor to pojašnjava: Haiku je moja škrinja doživljaja, koje imam razloga da pamtim, tu ih čuvam i oni deluju sveže, kao da su se dogodili u ovaj čas.6) Kada nam želi otkriti neku dragocjenost iz te škrinje, to radi pažljivo i diskretno. Ne divinizira prošlost već u njoj nalazi vrijednosti koje i danas imaju općeljudski smisao i opravdanje. A iz stiha zrači punina doživljene stvarnosti, zaokružena misao pretočena u sugestivnu i snažnu pjesničku sliku.

Bunar pod starim

lišćem. Ne čujem

dedin kašalj.

Čak i kada ukazuje na istinu da su u ljudskoj prirodi sadržane i demonske rušilačke sile, zlo u namjeri da se drugom čovjeku nanese bol i smrt, on registrira tu sliku usmjeravajući svoju proosjećanu misao na ljepotu novog rađanja u prirodi. Ali, pjesnik i njegovi čitatelji ne zatvaraju oči. I dalje je prisutna atmosfera navješćujuće zlokobne drame. Zvuk rađa slike bombardiranjem razrušenog grada (Beograd, London, Drezden…) i atomske gljive iznad Hirošime.

Odvratan zvuk

bombardera. Vratih

pogled: Trešnja u cvatu.

Ikonografsko središte haikua uvrštenih u ovu zbirku je čovjek, ljubav prema prirodi i odnos prema svijetu koji ga okružuje. Duhovnoj praznini globalizacije i potrošačkog materijalizma današnjice, suprotstavljen je svijet čvrste ukorijenjenosti u obiteljsku tradiciju i dostojanstvo. Majka, otac, djed, starac, starica, unuk, draga ruka, daleke ruke, dječak, djevojčica, ali i drvosječa, kosac, berač jagoda svojim postojanjem i ponašanjem, u kalendaru aktivnosti determiniranih mijenama godišnjih doba, simboliziraju taj (mikro)kozmos.

Preko ramena

kosca, prepelica

trže naš pogled.

U toplu atmosferu obiteljske povezanosti i prijateljevanja izvrsno je uklopljen motiv čaja prisutan u osam7) haikua uvrštenih u zbirku. Našem podneblju nije primjerena estetika tradicionalne japanske čajne ceremonije i ritual budističkih redovnika koji su pijenjem čaja održavali budnost, usredotočenost i utrnuće tjelesnih nemira. Haikui Milijana Despotovića sadrže sugestivnu toplinu, okus, miris i blagotvornost aromatičnog napitka, kao i ljudsko zajedništvo, nježnost i pažnju u kontekstu slavenskih običaja. Taj čaj je zimski, jutarnji za prijatelja, onaj koji brzo majka pristavi jer je čula kašalj na vratima, u koji je kanula suza starca, koji se priprema dok na peći zuji lonče za čaj. Iako odstupa od atmosfere ostalih naznačenih u ovom odlomku i sugerira samoću, zbog stila i strukture stihova izdvajam sljedeći napisan u maniri najboljeg klasičnog haikua:

Zimska noć.

Mesec zaviruje u moju

šolju sa čajem.

Postoji doživljaj dvaju svjetova. Onoga koji registriraju ljudska osjetila i onoga unutarnjeg, poetski sugestivnoga koji percipira pjesnik profinjenog senzibiliteta, asocijativnom otvorenošću ponirući kroz slojeve spoznavanja i doživljavanja ne dopuštajući disciplini misli da ograničava nadahnuće.

Letnja noć.

Močvara se ogleda

u očima čaplje.

Milijan Despotović piše likovne prikaze i kritike. To nije slučajno. Ne znam je li se on ikada bavio ili okušao u slikarstvu, ali u mnogim njegovim haikuima snažno je izražen koloristički senzibilitet. Nazivi biljaka i njihovih plodova (mak, trešnja, jagoda, kupina, kruška, maslačak, dunja, kopriva, kantarion, krin, bor, visibaba, ljubičica, jorgovan, ladolež…), životinja (paun, lastavica, ćuk, svraka, roda, čaplja, orao, leptir, krijesnica, žaba, mrav, puž…), prirodnih pojava (rosa, kiša, snijeg, magla, mraz, mjesečina, sumrak...) kaleidoskopski su ukomponirani u stihove. Svakako bi bilo vrijedno truda kao zasebnu temu detaljno analizirati simboličko značenje boja u pojedinim hakuima, ali to izlazi iz okvira ovoga osvrta. Ističem tek haiku u kojem kolorit nije potenciran, ali se prožima sa snažnim zvukom. Prema Kandinskom bijelo djeluje na našu dušu poput apsolutne tišine6). Intenzivnu bjelinu snijega ni mrak ne može sakriti. Kao što kompozicija vlaka prosijeca ravnicu pod snijegom, tako i iznenadni pisak lokomotive razdvaja tišinu na dva dijela: onu prije toga zvuka, i onu nakon njega.

Snežnu ravnicu

proseca noćas, pisak

lokomotive.

Ovu stihozbirku pečati autorova pjesnička duša koja je blaga, mirna, otvorena, čista, senzibilna, budna, razumijevajuća… Samo je takav pjesnik sposoban stvarati dušolike haikue. Osjetljiva na ljepotu trenutka i ispunjena empatijom, ta duša kao da lebdi iznad stihova i poziva svoje srodnice da joj se pridruže, a haiku je mjesto susreta.

Stazicom

uz breg zamiče starica

manja od senke.

Na javnim izvedbama haiku se čita dva puta. Haikue Milijana Despotovića treba čitati više puta, koncentrirano i u miru. I vraćati im se. Otkrivati značenja i slojeve. Osjetiti puninu i snagu njihovog sadržaja. Ovdje nisu mogli biti uvršteni svi reprezentativni haikui iz zbirke HAIKU, Izbor. Uvršteni predstavljaju subjektivno odabrane egzemplare u funkciji zamišljene strukture ovog rada. Onima koji će, nakon što pročitaju ovaj osvrt, prvi put čitati ostale stihove iz ove zbirke, ostavljen je prostor za radost otkrivanja.

Umjetnik je u moderno doba jedini čovjek koji ostvaruje duhovne vrijednosti.8) Svaka knjiga koja sadrži umjetničku vrijednost kulturno je dobro. Nakon nekog vremena ona postaje dio kulturne baštine. Ni malo ne dvojim da je to sudbina i ove zbirke koju krase nepatvorena ljepota stiha, odnjegovani stil i profinjena pjesnička estetika.

___________

1) Vidi Kalin, Boris (2004.) Povijest filozofije, Zagreb: Školska knjiga, str. 62

2) Camus, Albert (1959./1976.) Mit o Sizifu, Pisma jednom njemačkom prijatelju, Govori u Švedskoj, preveli Stojan Vučičević i Francoise Kveder, Zagreb: Zora – Grafički zavod Hrvatske, str. 176

3) I čemu pjesnici u oskudno doba. Hölderlin, Friedrich (1970./1988.) Izabrane pjesme, preveo Zvonimir Mrkonjić, Zagreb: Matica hrvatska, str. 61

4) Kovačić, Nina: Iz srži haiđina (Paun Petronijević „Nije poslednja“), časopis za haiku „Paun“, broj 45, god. 2014/2020, str. 18.

5) Ukoričenje izbora haikua znalca i pionira ove pjesničke forme zaslužilo je predgovor/pogovor meritornog pera, a nije zaslužilo urednički previd ponavljanja istog haikua (nap. a.).

6) Milijan Despotović u razgovoru sa Sašom Važić objavljenim 2007. g. na stranicama internetskog časopisa “Haiku stvarnost“ (Haiku Reality), dostupan na internetskoj adresi http://haikureality.theartofhaiku.com/archives/intervju6.htm (pristupljeno 19. veljače 2020.). Razgovor je uvršten u knjigu: Despotović, Milijan (2015.) Memorija jezika (besede, prikazi, intervju), Požega: Udruženje književnika Srbije, Izdavačka radionica Svitak i Narodna biblioteka Požega, str. 220-233.

7) Vidi Chevalier, Jean i Gheerbrant, Alain (1969./1989.) Rječnik simbola, preveli Ana Buljan, Danijel Bućan, Filip Vučak, Mihael Vekarić i Nada Grujić, Zagreb: Nakladni zavod MH, str. 40

8) Sedam haikua o čaju urednik zbirke svrstao je jedan iza drugoga (str. 89–95). Preostaloga je razdvojio od njih (str. 58).

9) Hamvas, Bela (1988./1995.) Scientia sacra, prevela Jadranka Damjanov, Zagreb: Ceres, str. 187