Hodžin sekretar - jedna priča iz naše prošlosti
Pokojni hodža beogradske Džamije Faladžić bio je bukvalno nepismen. Čovek nije znao ni čitati ni pisati, ni turski ni srpski, a već o drugom kom jeziku da i ne govorimo.
U ono vreme, mnogi muslimani iz Bosne napuštali su svoju otadžbinu i selili se neki čak u Malu Aziju, a neki po Maćedoniji i drugim krajevima ondašnje turske carevine. Ti iseljenici iz Bosne zvali su se „Muhadžiri“, i oni su morali pri prolazu kroz Beograd da overe kod beogradskog hodže svoje putne isprave. – Tako je bar on – hodža Faladžić – objašnjavao.
I stari odža umeo se je naći u ovoj situaciji, gde je morao nešto da potpiše, a bio je nepismen.
On je izabrao za svog sekretara, pokojnog Žarka Ilića. Svakog dana oko 9 sati pre podne, Žarko bi došao kod „Dardanela“ i tu bi već zatekao starog hodžu, pa bi onda zajednički očekivali „Muhadžire“.
- Ja, moj dragi sekretaru, pa jesi li okusio što god? Biva, ja nijesam, i otalen da počnemo. Dijete! Daj nam po jednu kavu i po jednu, ako veli ovaj moj sekretar – rakiju.
- Da nebi trčkarao vazdan, neka nam donese po dvije – rakije, dodaje Žarko.
- Valah, nadmudrio si me, i to biva, a nije štete..., a ja bih poslije svega mogao još reći neka nam donese cijelu litru i dvije čaše.
- Tvoja mudrost carevat bi mogla, dodaje opet Žarko.
- A valah, bila, imao sam i vezira u đedovima... a vezir ti je po gotovu car u svijetu.
I kad dođu Muhadžiri onda hodža naređuje, a Žarko ga potpisuje.
Ali dešavalo se, da po neki put Žarko zadocni, a muhadžiri već dođu i onda se između njih vodi ovakav razgovor:
- Lijepo te molimo, udari nam taj mur, gdje treba i kako treba, zeman je da idemo.
- Ja, ja, veli hodža, uzimljući njine pasoše. Treba to i potpisati, a ovdje nigdje nema murečepa (mastila) i onda doziva kelnera i traži mu mastilo i pero.
- Ja, ja, treba to sve urediti, kako carski valja i trebuje, produžuje hodža, kad mu se donese mastilo i onda uzme probati i razgledati pero za pisanje sa sviju strana.
- Ama, biva, lijepo je to i prekrasno sve, ali ovo perce mi ne radi kao što valja, produžuje hodža, a svaki čas pogleda na vrata kajanska, neće li se od kuda pojaviti sekretar.
- Jest, jest, perce je dobro, a evo i murečepa u izobilju, ali ima druge nevoljice, nijesam ponio đozluke (naočare), a može li čovjek bez očiju pisati?... O, a gdje je taj moj sekretar?... E, valah slijep čovjek nije pristao nigdje.
U tom se pojavljuje Žarko.
- Ah, nigdje te ne bilo, moj lijepi sekretaru, kune ga hodža još pri ulasku... Činite mjesta, činite mjesta, dobacuje on muhadžirima.
I kad Žarko sjedne onda počne da pada kahva za kahvom, a rakija za rakijom, a on potpisuje – potpisuje.
- Tako, završuje stari hodža Faladžić, a sad dragosti moja, požurite, do paše u konzulat, pa onda opet dođite kod mene. A prije svega izvoljevajte ovdje platiti dvajeset i tri rakije i – koliko ima kahva. Okrom toga po dva dinara za sekretara.
Ugurlerorsum! dodaje Žarko – I Saadet ilč!
Tako reče moj babajko.
Beogradske novine br. 342, 1917, str. 2
