Tijana Rakočević: Tri putopisne pesme
Nsalina pjesma
kamo teče mutni Zair, Nsala
Zair nosi štake
grobovima
šta to krije Mai-Ndombe, Nsala
mrtve žvale pune
provijanta
sijaju li dijamanti, Nsala
kao grešna glad i
manioka
zašto kunu crnu gumu, Nsala
duguje im prste
i stopala
otkad tako gorko plačeš, Nsala
otkad tuži u meni
lingala
Boali se zove kćer ti, Nsala
ne zove se
već se nekad zvala
Aokigahara
sepuku
u gustoj i beskrajnoj šumi
to čvrsto pleteno uže
ako se predomisliš
ako se ne predomisliš
u hladu sablasne šume
iskrao se
dok sam mljackala ramen
i bezvoljno vezala obi
o hramovi hramovi zlatni
na tatamiju nema katane
možda
ako blago vucnem mu uže
možda se uplaši šume
trči, Jasuke, trči
iz šume
iz beskrajne šume
Civitas Veneciarum
ti toneš
a oni se skupe
da hvale tvoje nježne ruševine
iz gondola
cere se podlo:
o, kako, kako da ti pomognem
gotova je
bjež'mo
ti pospremaš
rusvaj svojih prostih gostiju
ti hropćeš
ti strpljivo podnosiš
bliceve u samrtnim očima
ti ne toneš
ti u vodu bježiš
Atlantiđanko moja
Serenissima
