Alma Zornić: Sevda

SEVDA

„Nosijo te đavo, ženo! Kak’a ti je ovo pogača? „Sva mecava i crna!“ – ljutito je govorio Ragib svojoj ženi Sevdi. A ona bi huda, samo pogela glavu, uzdahnula tužno i ćutke pokupila razbacani hljeb u veliku bijelu bošču i pobjegla na verandu. Sevda i Ragib, živjeli su Dragašima, selu koje je bilo smješteno na strmijoj strani planine Udrč. Stara bosanska kuća, prizemuša, bila je napravljena od tri reda kamena stanca i četiri reda rumenih ćerpića. Trošni krov od ćeremita se blago puštao na dva uska pendžera. U kućije bio jedan sobičak, tek toliki da se u njega smjesti kauč, stari ormar i čađava furunica. Ragib je bio sin sepetara Muje Hurića. Dok je Mujo još uvijek bio pri zdravlju i snazi, vodio je sa sobom svoga sina jedinca i učio ga starom zanatu pletanja i pravljenja sepeta. Bio je to težak i iscrpljujući posao koji je donosio u njihovu kuću tek onoliko para, koliko je trebalo za skroman život. Iz sitnog dječarca, Ragib je izrastao u visokog i mršavog momka, koji je zbog svoje grube naravi, zlovolje i oštra jezika dugo momkovao. Babo ga, rahmet mu duši, pred samu smrt oženi udovicom Sevdom iz Šadića, da mu jedinac ne ostane sam poput panja. Sevda, jedna od pet Nusretovih kćeri, bila je grdne sudbine. Sa četrnaest godina je udadoše je za Asima Kamića, koji se prije nje već tri puta ženio. Niti jedna žena mu djecu ne izrodi, pa se starina ponadao da će mu mlada Sevda toliko željenog nasljednika dati. Nadanje mu bi kratkoga vijeka, jer se on ubrzo razbolje i na postelju pade. Dugo je huda žena oko njega deverala. Kupala ga, oblačila, hranila i hizmet mu činila. Kad Asim umrje, čim mu fatihu na kaburu izučiše, okupi se sva njegova bliža i daljna svojta. Pošto starac nije imao svoje djece, kako je po običaju bilo, podijeliše sve između sebe, a Sevdi u ruke metnuše debeli konop, a na njegovom kraju, kravu jalovušu, da je na njenu sudbu podsjeća. Vratiše je kući babi, a ni četeresnicu prežalila nije za svojim Asimom. Babo i mater je dočekaše široka srca, ali ne baš toliko raširenih ruku. Bila je to gladna godina. Suša i čemer se stuštila na Bosnu pa udarila ponajviše na ubogu sirotinju. Nusret se nije puno omišljao kada mu kćer isprosiše za staroga momka Ragiba iz Dragaša. On je primi usvoj kućerak. Smrknut i mrzovaljan kakav je oduvijek i bio, sa praga jojveć odredi šta joj je činiti. Zatim uprti sepet na iskrivljena leđa i ode zasvojim poslom u selo. Sevda unese maleni zavežljaj u hladni sobičak,zagura ga u stari škripavi ormar pa priveza kravu u štalu. Zavrnurukave, podveza šamiju, podvrnu dimije i krenu po kući da radi.Večer je brzo pala, a sa njom je došao i njezin novi muž. Vrijednaženica je razastrla bijelu bošču na drvenu siniju i po njoj poredala tepsijesa hranom. Sjela u ćošak pored tople furune i razvlačila među prstimavuneno pletivo. Ragib uđe. Nabra obrve na modre oči i poče razgledatioko sebe. Sve je bilo oprano, prebrisano i složeno. Čak se i drveni podsjajio pod njegovim stopalima. Veranda pometena, a na čivilucimasu bile okačene čiste čakšire i bluze. Šarene ponjave i mekana šiljtetašepurili su se oko sinije zovući ga da sjedne i uživa. Mlijeko se još pušiloiz drvenih ćasa. Ragib bijesno frknu kroz nozdrve i ljutito reče:„Đavo te odnjeo ženo, ‘ko ti kaza da cirkus praviš od kuće?“ –zakorači nogom preko sinije, obori tepsiju na pod i ode do starogakauča. Ispruži se na njega koliko je dug i širok, zatvori oči i glasnozahrka.Sevda uzdahnu, pokupi razbacane stvari i skloni ih. Otvori ormar,izvadi svoj zavežljaj, spusti ga na pod i sklupča se pored njega.„Ustaj ženo! Đavo te odnjeo taku ljenu!“„Kafu der’ mi pristavi! Nijesam te doveo tuj, da mi smrdiš dopo’ne!“ – galamio je Ragib.„Valja meni gonit’ u drugo selo!“ Ogrnu ljutit crni kožuh okoramena i krenu ka seoskom vrelu da se umije. Sevda skoči kao daje ljuta guja ujede. Pokupi svoj zavježljaj i ugura ga natrag u ormar.Namjesti šamiju na glavu, popravi dimije, uze ibrik i potrča bosa zaRagibom. Sustiže ga na krivini. On je odmjeri ispod oka i prosikta krozzube: „Đavo te odnjeo ženska glavo! Ka’ka mi to kroz selo hodiš?“ –bijes mu je frcao iz očiju. „Goni’der kući, jana ne’bila, da te drugi takune vide!“ Samo me brukaš i sramotiš!“Sevda nasu pola ibrika vode i potrča natrag kući. Vrati se i Ragib,i dalje ljut. U avliji, ispod stare šljive, na rasklimanom stolu dočekaga bakrena tablja sa džezvom tek skuhane kahve i dva fildžana. Nadrvenom tanjiru rumenile su se i mirisale tek pečene gurabije. Sevda se sakrila u dno bašče, među pritke buranije. Čučala je i pljevila grahi svako malo pogledavala ka njemu, nadajući se sve da će je zovnutik sebi. On priđe stolu, sjede na škripavu štokrlu i srknu iz fildžana.Kvrgavim prstima uze gurabiju i zagrze je. Jeo ih je, sve dok ih nije svepojeo. Zatim ustade, uprti sepet na leđa i ode u selo.Čim bi večer pala i prvi psi zalajali, Ragib bi se vraćao kući, lijegaona stari kauč i odmah zahrkao. Sevda bi sačekala da on prvi zaspe pabi tek tada otvorila ormar, izvukla svoj zavežljaj, podmetnula ga podglavu i legla na pod. Jedno jutro Ragib ustade, a Sevda i dalje leži. „Đavo te odnjeo ženo, ustaj! Čuješ li me ja’na? Ustaj! Znadeš da moram u šumu po drva!“ – galamio je mrzovoljno iz sveg glasa.Kada vidje da jadnica ne ustaje, on skoči na noge, uhvati je zaramena, podiže je i izgura u avliju. Sevda jedva otvori oči, pogleda gatužno i uzdahnu, nemoćna da mu išta kaže. Ragib je protrese jako i bacije na zemlju ispred vrata.„Goni’der do đavola ženo! Šta ćeš mi taka huda u kući!“ – prekoračinjeno tijelo i ode bijesan u šumi. Kasno navečer, kada se vratio, dočeka ga hladna i pusta kuća.Tama je izbijala iz zidova, a furunica je škripala otužno željna vatre. Izštale se čulo mukanje krave.„Ženooooo, oj ženoooo, đavo te odnjeo prokletu! Đe’ si nestala?Da nijesi u mišju rupu utekla?“Po pendžeru su grebale grane starih šljiva koje je lomio vjetar.Pucale su pod njim poput tankih ledenica. Ragib leže na svoj kauč. Umorga ubrzo savlada te on zatvori oči u utonu u san. Odjednom ga nešto iznjega trže. Iz starog ormara je dopirao tihi i isprekidani ženski plač.„Aha! Tu li si!“ – ciknu stari sepetar od huje i skoči na noge.Dohvati fenjer sa zida, upali ga, otvori širom vrata ormara iosvijetli njegovu utrobu. Dvokrila grdosija bila je prazna, a na njenom dnu, ležao je Sevdin zavežljaj.Prisloni Ragib glavu na stranice ormara, oslušnu ponovo, ne bi lisaznao odakle plač dolazi. Rukom pređe preko svake pukotine, ispipadobro ispucalo drvo i okrunjeni lak. Na kraju, kada se uvjeri da jesasvim sam, vrati se na kauč. Ali ostavi vrata ormara širom otvorena ifenjer upaljen. Nekako zaspa, a pred zoru ga probudi hladnoća. Pendžeri su otužno škripali na šarkama, a krte grane šljivaprobijale su se unutra i čupale mu kožuh sa leđa. Ragib se trže i pogledaka ormaru. Vrata na njemu, nekim čudom, bila su zatvorena. Ponadase on da mu se Sevda vratila. Sjede i sačeka koji trenutak. Kad vidjeda zastor na verandi miruje, on uzdahnu, ustade i ode do štale te pustikravu u avliju. Pretraži bašču i štalu. Razgrnu sijeno pa i visoku travuuz parmake, tražeći Sevdu. „Đavo te odnjeo ženo, đe’ si nestala?“Krenu ka selu da je i tamo potraži. Obišao je Ragib svoje selo kao i sva sela u okolici. Mračne šume i šumarke. Pregazio je hladne izvorei potoke. Prepješačio brda i vrtače ali Sevde nigdje nije bio. Kao da je uzemlju propala.Ubrzo je počela da mu se priviđa u svakoj ženi koja bi putem prošla. Čuo je njen glas kako ga zove imenom. Doziva ga i šapuće mu. Šuštala je teškim dimijama po kući. Vješto izmicala njegovom oštromoku i krila se iza grbavih stabala oraha. Ganjao je duge sjene voćki misleći od njih da je ona. Potrčao bi tada poput dječarca ne bi li jesustigao. Ali nje nije bilo.Iz noći u noć, sepetar je sjedio na starome kauču i slušao tihe jecaje koji su dolazili duboko iz ormara. Razum mu se mutio, pamet gaje napuštala.„Ragibeeeeeeeeee! Moj Ragibe? Ustaj! Davno je svanulo!“ –jutrom bi ga budio tihi glas.Jednog dana mu dođe rođak Omer. Čovjek uđe kroz nakrivljenavrata, a na podu ga dočeka iscrpljeni, jadni starac, koji je u krilu držao izgužvani zavežljaj. Ormar je bio polomljen i razbacan na sve strane, aumjesto njega na čađavom zidu stajala je ogromna rupa. Omer pogledau Ragibove krvave i izranjavanje šake i upita ga zabrinuto: „Šta to učinje bolan rođo od sebe?“„Đe mi je Sevda nestala, Omere?“ – zvjerao je Ragib uplašenooko sebe i pitao rođaka. „Nejma je niđe! Svuđe sam je tražio! Svuđe! Nejma je, pa nejma! K’o da je sam đavo u zemlju oćer’o!“ – krupnesuze slijevale su mu se niz upale obraze. Omer uzdahnu, stavi ruku nanjegovo rame. „Otišla je, moj Ragibe, tamo đe si je i posl’o!“ – reče iizađe.„Ragibe! Moj Ragibe! Hoder vamo!“ – škripalo je u starčevimušima dok je spuštao glavu na Sevdin zavežljaj i bolno tijelo na prljavi pod. Sklopio je oči i pružio ruke da je uhvati. Čak ni tamo, na drugoj strani, nje nije bilo. Ženski jecaj izlazio je iz razrovane rupe na zidu. Ispunio je tugommali sobičak, staru bosansku kuću, avliju, bašču i selo. Uhvatio se uzagrljaj sa oštrim vjetrom, i nestao visoko na nebu. Napokon slobodan.

(priča je nagrađena na konkursu povodom 155 godina od rođenja Jelene J. Dimitrijević i objvaljena u zborniku „Glasovi Melpomene“)

(umetnička slika: Boris Hodak)

Alma Zornić je rođena 1975. godine u Zvorniku. Do sada su jojobjavljeni, pohvaljeni i nagrađivani sledeći radovi: priča „Stari mlin“(časopis „Sarajevske sveske“ br. 49/50, Sarajevo, BiH), priča „Aferim“(konkurs za zbirku priča „Djed Bajro“, BiH), priča „Sarajevske vrane“(međunarodni konkurs „Grad ukletih“, Afirmator, Srbija), priča „Ašik“(konkurs ljubavnih priča „Mrguda“, Kočani, Srbija), priče „Različak“ i„Balkonska ljubav“ („Otvorena knjiga ljubavi“, zbornik savremene ljubavnepriče – elektronska knjiga, Srbija), pjesma „Mušmula“ (konkursza „Zlatno pero“, Srbija) Priča „Iblis Azazilaj“ (konkurs magazina „Argus“,Multiverzum, Srbija, januarsko izdanje), pesma „Sanjam“ (konkursmagazina „Zvezdani kolodvor“: „Poslednji cvetovi zla“ (Antologijaposvećena Bodleru, Srbija), priča „Duša sa usana“ (zbirka „Paralelnisvetovi“, Srbija), pesma „Šeftelija“ (konkurs „Musa Ćazim Ćatić“, BiH),priče „Avetinja“ i „Dubok je predubok tvoj san, al’ još dublja je java“(konkurs „Argus Books & Magazines“ br. 17, sa temom „Vašarske, festivalskei karnevalske fantastične priče“, Srbija, priča „Pepeljavi“ (zbornikpriča, „Najkraće priče 2016“ izdavačke kuće Alma, Srbija), priča„Konjo“ (zbirka „Let tuđim krilima“, najljepše priče za djecu i omladinusa konkursa „Planjaxovo pero 2016“, BiH) ), priča „Blago“ („KnezVladimir“, zbirka kratkih priča sa konkursa „Refesticon“, Crna Gora),priča „Prokletstvo Oštrinja“ (zbornik krimi priča „Zatvorena knjiga kriminala“,Srbija).