Intervju: Ibrahim Honđo

Intervju vodila: Tatjana Debeljački

Uopšteno govoreći, koji savet biste nam Vi dali za iskušenje pisca? Molimo navedite primer „šta ne treba raditi“?

Pišući, pisci nailaze na različita iskušenja koja mogu biti od koristi kod pisanja ili dezorjentisati pisca i odvesti ga u suprotnom pravcu. U svakom slučaju treba pisati onako kako osjećamo u tom trenutku da ne bi izgubili ideju i nadolazeće misli i izgubili se u samoj ideji. Sve što ne zapišemo je izgubljeno. Taj „luxuz“ pisac ne može i ne smije sebi dozvoliti.

Sve što napišemo treba ostaviti neko vrijeme da „odleži“, a onda mu se treba povremeno vraćati i raditi na poboljšanju. Osobno na svakoj knjizi pjesama radim od 4-5 godina. To znači da se svakoj pjesmi vraćam po nekoliko puta kao i knjizi u cjelini, sve dok ne ustvrdim da je to ono što želim. I pored toga, kada knjiga ugleda svjetlost dana otkrijem da ponešto nisam napisao u tom periodu onako kako bih to napisao danas. Zato pjesma nikada nije završena, mada je odraz trenutka u kojem je nastala.

Svaka pjesma mora imati poruku i pouku. Ne treba pisati pjesmu tako da se sve lijepo slaže pa da se čitaoci s pravom pitaju šta je pjesnik htio da kaže. Pjesma ne smije biti lijepa uhu, a prazna duhom.

Uravnoteženost kulise želje i ambicije, lepota „tajna“uspeha?

Želja nije direktna gospodarica misli. Pisac želi i teži da napiše što bolju pjesmu, da napiše i objavi knjigu koju će čitaoci rado čitati. Neki u tome uspiju više, neki manje, a ima i onih koji ne uspiju. Put do uspjeha ne zavisi samo od pisca, mada je to osnova, već i od izdavača koji je prepoznao kvalitet i koji je spreman da uloži novac u marketing tog djela, jer bez dobrog marketinga nema uspjeha. Po meni ne postoje nikakve druge i posebne tajne uspjeha. Postoji niz subjektivnih i objektivnih okolnosti. Danas je situacija u izdavačkoj djelatnosti znatno drugačija nego prije 20 godina. Sve više izdavača pretendira da pisci investiraju u svoja djela. Broj tradicionalnih izdavača se iz dana u dan sve više smanjuje. To je dovelo do hiperprodukcije. Sve više je knjiga u samoizdatu. O kvalitetu ne treba ni govoriti. Mnoge knjige su objavljene samo zato što su njihovi autori mislili da će se na taj način obogatiti, a u stvarnosti bogate se samo njihovi izdavači koji njeguju samoizdavaštvo uz visoke cijene usluga koje plaćaju mnogi autori kojima je stalo da objave knjigu u nadi da će tako zaraditi mnogo novca. Prava istina je da obično gube i po deset hiljada dollara u svojim izdavačkim poduhvatima. Na kraju shvate da tu nema zarade, ali da je ipak lijep osjećaj imati štampano vlastito djelo u rukama. Moja osobna ambicija je pisati i samo pisati. Ako to jednog dana bude neki izdavač objavio zato što je moje djelo kvalitetno i korisno i za druge ljude onda je to uspjeh. Dakle, tajna uspjeha je u kvalitetnom i poučnom djelu i opredjeljenju izdavača da baš to djelo objavi.

Stvaralaštvo ima za cilj da ostavi pečat, pečat vere u ljude i ljudsko, a ta vera Vas ne napušta?

Naravno, stvaralaštvo nije svrha samo sebi. Pisac teži da njegovo djelo živi u ljudima i s ljudima što duže, da dâ pečat vremenu u kojem pisac živi. Pisac vjeruje u ono što u svom djelu nudi čitaocima. On živi s tom vjerom, no često za života pisca njegovo djelo ne bude primjećeno ni prihvaćeno od šireg kruga čitalačke publike. Mnoga djela dožive slavu nakon piščeve smrti, a neka nikada, što znači da neki pisci nisu uspjeli ostaviti željeni pečat ljudima u amanet. I unatoč tome oni su umrli vjerujući u ljude i ljudskost i s nadom da će jednog dana neko ipak otkriti vrijednost njihovog dijela i dati mu život.

Odjekom orijentalno iskazujete lakoću pisanja nadmoć požude i vrhunca?

Nije lako pisati i unatoč požudi koju pisac ima pišući svoje djelo.Pisanje nije samo ređanje slova, riječi i stihova, odnoso rečenica u jednu cjelinu. Pisanje je požuda ljubavi prema stvaranju, koja ispunjava svaku poru piščevog organizma. To je splet osjećaja i životnih slika koje treba na najbolji mogući način utkati u djelo prihvatljivo prije svega samom autoru, pa čitaocima, uokvirujući požudu pisanja kako bi dosegli vrhunac kojem težimo, i stigli do svoje zamišljene citadele.

Na krilima intimnih carstava blistava ostaju u radoznalosti književnika?

Radoznalost književnika nema granice. Ona je različita od jednog do drugog. Svaki književnik ima svoje blistavo intimno carstvo u koje se zatvara i pokušava iz njega izvući najtananije i najljepše niti i dati ih čitaocima, onako kako to on osjeća i doživljava. Koliko će u tome uspjeti zavisi od njegovih stvaralačkih sposobnosti i znanja.

Da li osećate da se Vaš proces za pisanje neprestano razvija, ili ste pronašli način da Vaša memorija uvek spremno radi za Vas?

Sasvim je normalno da se proces pisanja neprestano razvija. Prateći svoj književni put i sam sam uočio napredak između mojih djela. Pišući mi zapravo učimo pisati i razvijamo proces pisanja. Taj proces kreće s prvim napisanim stihovima ili rečenicama i nikada se ne zaustavlja sve dok pisac stvara. Osobno, permanentno tražim i nastojim usavršavati taj proces njegujući tako memoriju i držeći je u pripravnosti da uvijek bude u funkciji mog stvaralaštva.

Svi su pesnici pomalo strašila sa nesanicom u sebi?

Prije bih rekao da se pjesnici plaše sebe u sebi i da im to izaziva nesanicu koja izaziva strah od pada, ali im kadkad pomaže da lakše pišu, a ponekad ih zaustavlja. To je strah od letenja u orbiti riječi, kojom se leti do krajnjeg cilja, pjesme, u kojoj pjesnik može lako da se spotakne o vlastite riječi i polomi krila ukoliko se na vrijeme ne prizemlji. Dakle, treba znati letjeti i prizemljiti se na vrijeme.

Ko je Ibrahim Honjo, u civilizacijskom, ali i umetničkom poimanju svesti i savesti?

Ibrahim Honđo(Honjo) u svakom pogledu je običan čovjek koji uporno pokušava da opiše sebe u ovom svijetu i ovaj svijet u sebi kroz lična iskustva ali i iskustva drugih. On je čovjek koji voli ljude i ljudskost bez obzira na boju kože, nacionalnost i vjeru. Čovjek koji zna da voli i stremi ideji da ljubav vlada svijetom ili kako to Biblija kaže da svako ljubi bližnjega svoga pa čak i neprijatelje svoje.

U mom stvaralaštvu tematski dominira ljubav, ali i provejava iz svake pjesme bez obzira na koju je temu pjesma napisana. Godine 2010 sam kreirao jednostavnu formulu za ljubav LJUBAV+LJUBAV=LJUBAV. Nažalost ne vjerujem da će ta formula zaživjeti, jer je mnogo više onih koji njeguju mržnju, što nije svojstveno pjesnicima. Pjesnička srca su satkana od ljubavi, pa s pravom mogu reći da su u velikom broju pjesnici anđeli ljubavi.

Šta vas najviše inspiriše prilikom pisanja?

Pjesma je opis jednog jedinog trenutka koji probudi inspiracija. Prva zapisana misao oboji taj trenutak inspiracije različitim bojama koje slažem po nijansama i njihovoj srodnosti ispreplićući ih u pjesmi. Te nijanse imaju inspirativni karakter i vode me kroz taj trernutak. Inspiracija nije jednostrana i nije ista kod pisanja svih pjesama. Te nijanse su uvijek različite i uvijek iznova pokreću svijet u meni ostavljajući me svijetu u kojem živim.

Da li ste ikada u iskušenju da se vratite i promenite potencijal?

Potencijal stvaranja od pjesme do pjesme je različit. Nekad je jači, nekada slabiji što ovisi o jačini inspiracije uzrokovane nabojem emocija. Inspiracija ovisi od motivisanosti da se nešto napiše, a motivisanost od same tematike koja se nametnula spontano sama od sebe ili je pak produkt želje da se baš o tome napiše pjesma ili nešto drugo. Svakako, napisanome se vraćam s vremena na vrijeme i pokušavam da promjenim na bolje sve što je moguće.

Vi uživate svim čulima sa iskustvom i strastima dara?

Moj dar pisanja je urođen. Kada sam kao srednjoškolac otkrio taj dar počeo sam ga njegovati i razvijati. Uistinu, uživam svakom porom svoga bića da svoja iskustva pretvorim u pjesmu ili neki drugio stvaralački oblik(priču, aforizam, roman, sliku, fotografiju, skulpturu), unoseći svu strast pisanja i da to iskustvo nesebično podjelim sa ljudima. Najveći užitak mi je kada mi neko od čitalaca napiše poruku i kaže da mu je moja pjesma „otvorila“ oči i pomogla da shvati i objasni sebi neke stvari koje mu nisu bile sasvim jasne i prihvatljive. To je zaista predivan osjećaj i velika nagrada.

Šta možemo očekivati od Vas u bliskoj budućnosti na stvaralačkom planu?

Nikada se nisam posebno bavio budućnošću niti je planirao, jer ona je nepredvidiva. Pokušavam biti objektivan i prizemljen, te održati se u okvirima ovog danas. Danas je realnost jer je tu i ono označava vrijeme sadašnje. Budućnost bliska ili daleka je neizvjesna i nepredvidiva. Ona je samo kao tračak u mojoj podsvjesti, kao nešto što će doći i postati danas. Želje su u uskoj vezi i sa danas i sa budućnošću, čak mnogo više sa budućnošću. Želja mi je da u narednom periodu objavim nekoliko neobjavljenih knjiga poezije, knjigu aforizama, kratkih priča i misli, roman „Neka druga bol i neki drugi smijeh“, da završim pisanje i objavim roman „Kapitalizam da, ali...“ kao i da doradim i ponovo objavim svoju autobiografiju, koju je 2011. godine objavio jedan od velikih američkih izdavača “Publish America”.

Hvala gospodinu sa lepim manirima za interviju…

Hvala Vama što ste mi dali priliku da podjelim ovo sa javnošću.