Emina Vildić: „Putovanje nakraj noći“
EMINA VILDIĆ*
Šuštalo je lišće pod teškim koracima noći. Iz daljine su dopirali sjetni zvukovi stvorenja noći. Neka od njih tek probuđena tragaju za novim ranjenim plijenom. Preplitali su se užurbani koraci putnika. A svaki putnik krije svoju priču, samo su noćima poznati uzdisaji ostavljenih koraka u tragovima prošlosti. I, ponekad, putnik ne treba put, dok sjedi na mokrim ivicama trotoara prekrivenog mahovinom. Nego, put treba putnika. Sve u svrhu vlastitog postojanja. Izeblo čeka. I na isti način dan treba noć. I noć treba dan. A kako bismo drugačije mogli vrijednovati sve ljepote i osjetiti njene dodire dok lagano plešu po izboranim stazama našeg naličja skrivenog u mračnim dubinama izgorjelih misli i preobražaja!?
Nisu li noći vremenski prostor za tugu, samoću ili čak smrt!? Poput pročišćenih riječi bez imalo sporednih značenja, jasno i već na neki način, unaprijed predodređeno kovitlaju se tmurni oblaci ovih misli pod znakom pitanja. Možda su samo pogrešni a ne grešni! Ili se grijesi množe i razvijaju kako danju tako i noću, bez obzira na vremenske uvjete mjerene sekundama već prilikama. U ratu ne postoje ni pravila ni mjerila dobrote ili zlobe. Važno je opstati, zar ne!? Na bojištima su neprijatelji jasni, čisto su definisani, to su oni na suprotnoj strani sa oružjem u ruci. A gdje su neprijatelji u oskudici oružanih borbi? S kime se boriti? Kome prebacivati vlastite grijehe, užasne strahove izazvane nevjericom i sumnjom? Ili jednostavno da prepustimo ovo breme našem vremenu, našoj sadašnjici. Jedan dio ostavimo vlastito-pojedinačnim borbama i nemirima prouzrokovanih njima. I ponovo su tu, u blizini, one tek probuđene zvjeri. Čekaju. Dahščću. Strpljivo, raširenih nozdrva upijaju mirise očaja nekog novog ranjenika. Želja za životom, opstankom, nadjačava svaki atom tijela...Pobuna! Univerzalna potreba svakog razumnog bića koji traži smisao svog bistvovanja. Čovjek luta tražeći svrhu u vihoru života, jednu granu za koju će se uhvatiti da ne bi potonuo u beznađe besmislenosti. Nalijeće na olupine starih i davno zaboravljenih brodova koji su u svom neobjašnjivom ludilu dotakli dno. Nekada puni zanosne blistavosti, prkosili su vjetrovima prateći svjetla svetionika. A, sada, neizbježna staništa za čuvare morskog dna. I, ponovo se izdiže noć. Iznova, noć...
Uprkos svemu, putovanje nakraj noći je divno, ima nešto božansko u tom iščekivanju jutra. Koračanju prema horizontu. Traženja svjetla u mraku. Nadanju. Srce zatreperi poput zvukova melaholičnih struna na violini iskusnog virtuologa. I one zvijeri u nama i oko nas, lagano i spokojno se prepuste zvukovima odlaženja noći. Umorne su. Od ostataka rasparčanih leševa, prolivene krvi jer ih ima mnogo. Brz produkt zahtjeva brzo odbacivanje. Zasičenost! Prezasićenost! I tako svi, zajedno, čekamo otkucaj poslednje sekunde noći. Gušimo se u tom prelazu tame u svjetlost jer je rečeno ‚‚Najtamnije je pred zoru.‚‚. I konačno su spoznate sve laži i sve istine...
A ti, budi strpljiva dušo, ti što zajecaš kada sve utiša. Putuj nakraj noći. Putuj ka horizontima!
* Rođena 1981. godine u Tuzli, Bosna i Hercegovina. Godine 2007. završava Odsjek turskog jezika i književnosti Filozofskog fakulteta u Tuzli, a 2010. godine stiče zvanje magistra Turskog jezika i književnosti na Fakultetu književnosti i filozofije Univerziteta u Sakarji-Turska. Kao doktorant nastavlja školovanje koje je još uvijek u toku na pomenutom odsjeku Univerziteta u Turskoj. Objavila par naučnih i stručnih radova iz oblasti turskog jezika i književnost.
