Jasmina Hanjalić: „Ni dijete ni djevojka“

NI DIJETE NI DJEVOJKA

Tri velike, svijetle sobe, međusobno su bile povezane zagušljivim hodnikom. Na drugom spratu Suli – hana, nedaleko od rijeke Vardar u Uskupu[1], već je nekoliko mjeseci živjela Saliha-hanuma sa mužem Mehmedom i djevojčicom Tahirom. Ta starija, mršava žena, imala je oštre crta lica, tanke usne i uvijek smiren pogled.

Lako se moglo zaključiti da ovo dvoje ljudi ne mogu biti roditelji djevojčici, ni po godinama ni po fizionomiji. Vižljasti curetak je imala svijetlosmeđu kosu i modrozelene oči, a ovaj par izrazito tamnu put, crne oči i nizak rast. I dijalekti kojim su govorili turski jezik su bili različiti.

Saliha - hanuma je jednom, u razgovoru sa najboljim kundurdžijom Muharemom u Bit Pazaru, kazala kako je njen rahmetli otac imao isti takav dućan, a na njegov upit gdje, kratko je odgovorila: Daleko!

Svakoga dana nakon doručka mršava Tahira bi otišla bi

do Kapan - hana, pa se poigrala okolo Čifte – hamama, a na kraju, pored Kuršumli-hana pošla gore prema tvrđavi. Tu bi ozarenog lica gledala vojsku kako ulazi i izlazi iz kasarne.

Kad bi je Saliha - hanuma prekorila što tamo odlazi i da nije dobro tumarati okolo, jer nije više dijete, ona bi kratko rekla da mora ići na tvrđavu, jer joj je tamo najbolje.

- Tahira, pamtiš li išta? - pitala ju jednom brižna starica.

- Pamtim velike kamene kule i brzu vodu koja jako

šumi!

Trećeg dana Kurban - bajrama, Tahira se okliznu i pade na putu ka tvrđavi Kale. Nije odmah primijetila ništa neobično, no kad pođe da ustane snažno je zabolje lijeva ruka. Podiže se i u trenu iz podlaktice izvadi metalni predmet od bakarne žice u obliku kruga, nešto nalik na ogromnu naušnicu. Iz rane prvo poteče krv, a potom poče curiti crna gusta tekućina. Djevojčica se prepade. Ubra veliki list bokvice, tik pored kamene staze, i njime pritisnu ranu. Peklo ju je, ali odjednom osjeti toplinu u cijelom tijelu. Podiže obje ruke, a nokti na rukama i stopalima kao da se preliše bojom lavande.

Sjedila je tu još malo, gledala nabujali Vardar i preko njega predivan Kameni most. Odjednom poželi da skoči dolje i pređe na drugu stranu rijeke!

- Ako tamo sunce zalazi, onda je na toj strani moja Bosna, s pogledom uperenim u daljinu - pomisli djevojčica!

Poslije nekoliko dana Saliha - hanuma primijeti da se noću Tahira prevrće u postelji i bunca. Opipa joj čelo i shvati da ima vrućicu. Noć je probdjela pored nje. Siroto dijete je drhtalo u groznici, starica joj je mijenjala hladne obloge i učila sve dove koje su joj pale na pamet. Kad bi je upitala boli li je što, djevojčica bi počela drugačijim jezikom od njenog, kojeg je ipak pomalo razumjela, ponavljati nešto poput pjesmice: Bukovice, Bukovice, moja hladna rječice, kraj Bobovca grada tečeš li i sada?!

Ujutro, nakon svitanja, Tahiri bi lakše, pa umorna žena i izmučena djevojčica konačno zaspaše.

Ali, naredne noći sve se ponovilo. Kad god bi Saliha - hanuma pokušala da upita štogod ovo nejako dijete, ona bi, držeći glavu u jednom položaju i gledajući samo u jednu tačku na drvenom stropu, ponavljala riječi one istepjesmice.

Prođe nekoliko noći da se nije spavalo u Suli-hanu na drugom spratu, pa Mehmed, Salihin muž, vrlo zabrinuto reče iscrpljenoj ženi:

- Saliha, moramo nešto učiniti i pomoći joj! Znaš da će nas pitati za nju, a možda i optužiti da je nismo dobro pazili. Štite je Isa-beg Ishaković i Adni - paša Anđelović.

Očekujem od njih poruku svaki čas!!

Narednog dana, Saliha - hanuma odjenu poblijedilu djevojčicu i krenu preko Kamenog mosta u mahalu da nađe Marušku, babu za koju je čula da liječi salijevanjem strave bacanjem olova u vodu. Mnogima je pomogla i po tome bila čuvena u cijelome Uskupu.

U malenoj i skromnoj baba-Maruškinoj sobi Tahira leže na poderan dušek. Glava joj je bila pokrivena vezenom lanenom maramom, dok je baba Maruška nešto šaputala i vrtila nad njenom glavom komad prethodno rastopljenog olova. Odjednom kašiku punu tečne, sive mase, okrenu I baci u bakreni lončić. Tahira se odiže sa dušeka, njene ruke se ispružiše i ukočiše. Baba Maruška je obuhvati oko krhkog tijela i čvrsto privi uz sebe. Sirota djevojčica je ležala i dalje, teško disala i neprestano gledala u nešto samo njoj vidljivo.

Svojom grubom rukom baba izvadi olovo iz lončića i stade pažljivo gledati. Njeno ćutanje zabrinu Saliha – hanumu, pa je upita, ne čekajući da sama nešto kaže:

- Kazuj mi šta vidiš!?

Maruška poče tiho objašnjavati da nije dobro. U djevojčicu je ušao džinn ili još gore, šejtan, i to kroz ranu na ruci. Oni najlakše ulaze u nejaku i čistu dječiju dušu! U olovu vidi velike kamene kule na brdu sa kojeg se prostire pogled na okolne planine; vidi mač sa uklesanim slovima i kamenog orla; jedna žena, u daljini preko mirne vode, sjedi pognute glave i moli se; vidi mnogo nesreća, grobova i srušenih krovova...

- Poštovana hanumo, puno se zle krvi nakupilo oko ove djevojčice! Moje moći su slabe da bi joj pomogla. Odvedi ti nju kod hodže u Aladža džamiju. Možda bi je on mogao izliječiti?!

Naredne noći Tahiri nije bilo bolje i svako malo je ponavljala: Bukovice, Bukovice, moja hladna rječice, kraj Bobovca grada tečeš li i sada!

Sutradan, poslije sabah namaza, Saliha – hanuma krenu kod hodže Fahrudina Herevie, rodom iz sjeverne Anadolije, koji je imamio već dvadesetak godina u Aladža džamiji. Zbog njega su dolazili ljudi izdaleka, pa su ga često čekali satima i danima ne bi li im molitvama i zapisima pomogao. Mnogima jeste!

Porazgovarao je hodža sa bolešću iscrpljenom Tahirom, sa staricom i otvorio Kur’an. Nagnut nad djevojčicom učio je:

Bismillahi ar-Rahmani ar-Rahim. Es-Selam alejkum we rahmetullahi we berekatuhu!

Djevojčica poče da se grči i trese, a ruke i stopala se ispružiše. Tijelo joj se odizalo tako snažno da je glavom udarala o patos.

L-lil-lahi ma fi als-samawati wa-ma fi al-’ardi wa-´in tubdua ma fi ‘anfusikum ‘aw tukhfuwhu juhasibkum bihi Allahu fajaghfiru liman jaša´ wa-ju´adibu man jaša´ waallahu ala kul-li šaj´in qadirun.[2] - nastavljao je hodža.

Tahira se tresla sve jače. Fahrudin hodža prestade sa molitvom, pa upita Saliha – hanumu ko je ova, ni dijete ni djevojka?

- Ne mogu o tome govoriti, Allah milostivi sve zna, a naše je da vjerujemo u njegovu volju - odgovori ona.

- Ona je rođena u jednoj vjeri, a prebrzo je prihvatila drugu! Izgleda da joj je majka plemenitog roda, živi daleko i stalno moli našeg Stvoritelja da se djevojčica vrati njoj I njenoj vjeri. Kad god se za insan bore dvije vjere, šejtan lako uđe u njega. Nemoćan sam, samo je Allah dž.š. svemoguć! Pođi u tekiju na drugom kraju čaršije i nađi šejha Saliha Havadži iz Konye. Njegove molitve su mnogim bolesnicima pomogle.

Saliha - hanuma dade Tahiri malo šerbeta i krenuše nazad u Suli – han. Ispriča mužu Mehmedu šta joj je hodža savjetovao.

Starica je i ranije čula za šejha novoizgrađene tekije, čak ga je jednom vidjela. Crna duga odora na visokom i mršavom muškarcu kod ljudi redovno izazove strahopoštovanje, posebno kod onih koji često dolaze u tekiju kakvim poslom ili tražiti pomoć.

Mehmed je dobro poznavao sufije i njihove redove, pa je objasnio Salihi da šejh Havadži pripada mevlevijskom tarikatu Mevlane Dželaluddina Rumija iz Konye, koji je rođen u Horasanu, baš kao i njegova rahmetli majka. Kad joj je nabrojao još više od deset sufijskih tarikata, što je zbunjivalo Saliha – hanumu, upita se zašto li je Allah dž.š. dozvolio da postoje toliko razlika u jednoj vjeri, kad se svi mole jednom Bogu i poštuju njegovog Poslanika Muhammeda alejhisselama. Ali, nije se u Božije miješati, zaključi na kraju Saliha.

Pričalo se da je šejh Salih pjesnik i da umije dugo, u zanosu, plesati u krug. Osim toga, tvrdili su, može čitati misli, vidjeti šta je bilo u prošlosti i kazati šta će biti u budućnosti.

Još je mogao zaustaviti pticu u letu, razbiti oblak i iz njega započeti kišu, izazvati munju usred sunčanog dana, prepoloviti mjesec na nebu i zatamniti sunce.

Sutradan Saliha – hanuma pođe sa Tahirom šejhu Havadžiji. Prvo je naišla na nekoliko murida, učenika u tekiji, koji je uvedoše u mejdan, sobu za razgovore. Čekajući priđe malom prozoru i vidje u dubokom hladu tekijskoga trijema šejha kako sjedi nepomičan kao kip. Jedan mladić stajao je na ulazu i sprečavao da ga bilo ko ometa. Šejh, iako njegovo tijelo jest, kao da i nije bio tu.

Saliha-hanuma sjede na drvenu klupu i uze Tahiru u naručje. Krajičkom oka pratila je šejha. U jednom trenutku učini joj se da je beživotni kip oživio. Iz hladovine se začu govor kojega je hanuma razumjela i on se vrlo brzo nađe

pored njih dvije.

- Ko spozna sebe postaje gospodar svoje duše na ovome svijetu, ali stiče i obavezu zbog koje će polagati računna sudnjemu danu pred Gospodarem. Stoga svoju vladavinu nad vlastitom dušom treba obilježiti korenjem, kajanjem i pravednošću, kako kaže naš Poslanik – i nakon kratke stanke, pošto je rukom prešao tri puta iznad Tahirine glave, nastavi - Ona je od rođenja u rascjepu više vjera. Oko ove nejake duše vazda su se borila najmanje tri različita duhovnika, kao i oko duša njenih predaka. Taman kada se na njezinu putu počela nazirati razvidnost, ona se ponovno našla na račvanju. Dušu joj pritišće nemjerljiv teret, širi od cijele Rumelije, visočiji od bosanskih planina i oštriji od humskog kamena. U procjepu između neizvjesnosti i neodlučnosti uvukli su se džinni i šejtani koji joj dušu vuku na tri strane. Ima ih toliko da ih moja dova sama ne može istjerati.

- Šta nam je činiti, poštovani šejhu? – drhtavim glasom zapita Saliha-hanuma. - Nju može spasiti samo zajednička molitva najuzvišenijih molitelja tri vjere. I to što prije! - Kakve tri? – htjede Saliha-hanuma reći vjere, ali šejh podiže ruku.

- Javi sandžakbegu Isa-begu Ishakoviću da najbrže što može pronađe gosta Radina, najučenijeg u bosanskoj vjeri, koji spravlja najbolje lijekove od trava, te onoga fratra Zvizdovića, čija je vjera toliko jaka da može popiti otrov, a da ne umre. Jedini je spas za nju da njih dvojica dođu ovdje i da zajedno, svako svojom molitvom, istjeramo džinne I šejtane!

Saliha-hanuma se zaledi. Šejh zna da je ona kćerka pogubljenog bosanskog kralja, pomisli, ali odmah shvati da on neće izgovoriti njezino ime, niti ime njezine majke i oca.

Podiže Tahiru mokru od znoja, previše slabu i iscrpljenu, toliko nemoćnu da su joj ruke beživotno padale pored tijela. Odnese je u han i reče mužu šta joj je šejh rekao. Upita ga

je li moguće da pozovu gosta i fratra iz Bosne, i to odmah, jer vremena nema za čekanje.

- Jutrom ću, poslije namaza, ići da pošaljem poruku Isabegu.

- Ne čekaj jutra, idi ovaj čas. Neka pošalju najbrže glasnike...

Te noći, oslabljena Tahira tresla se jače nego ijednu noć ranije, a povremeno bi joj se cijelo tijelo ukočilo, kao po nečijoj želji. Kratko bi prestajala disati, a poslije bi se opet tresla, grčila i istezala.

Poslije ponoći poče čas vrištati, a čas cviliti, ponavljajući, kao da razgovara s nekim: Ne mogu se vratiti, braco Sigismund je otiš’o daleko!

Saliha - hanuma je cijelu noć kraj njene postelje učila dove, ali kao da je i Bog digao ruke od nje. Pred zoru, Tahira se odjednom ispruži, ruke joj se ukočiše, a njene nježne šake stisnuše. Saliha pomisli da nešto čvrsto drži u njima. Sa svakim narednim trenutkom glavu i lice je okretala prema nazad. Cijelo tijelo savi se u luk, kao da želi vidjeti nekog kroz prozor.

Samo što je starica izašla iz sobe u hodnik da uzme svježe vode, koju je Mehmed donosio više puta dnevno, začu Tahiru:

- Oče naš, koji jesi na nebesima, sveti se ime tvoje, dođi kraljevstvo tvoje, budi volja tvoja, kako na nebu tako i na zemlji... Govorila je sve brže, boreći se da udahne zrak.

Saliha - hanuma uleti natrag u sobu, spusti ibrik kraj postelje i pogleda Tahiru. Ležala je potpuno mirno. Lice joj je bilo bijelo, a ruke prekrižene na prsima.

[1] Skoplje.

[2] „Allahovo je sve što je na nebesima i što je na Zemlji! Pokazivali vi ono što je u dušama vašim ili to krili Allah će vas za to pitati; oprostiće onome kome On hoće, a kazniće onoga koga On hoće – Allah je kadar sve.“

*iz zbirke priča „Skamenjeni“ (Zalihica, 2013)