Marija Juračić: Izumo no Okuni i kazalište Kabuki
Daleke 1596. godine na obali rijeke Kamogawe u Kyotu jedna je lijepa žena na veliko zadovoljstvo prisutnih, izvodila svoj senzualan ples. Bila je to Izumo no Okuni. Svoju gustu, crnu kosu sputala je vrpcom, ogrlice i narukvice zveckale su ritmom pokreta, a njena se haljina meko i podatno ovijala oko nje. Taj ples i ta izvedba značili su početak kazališta kabuki.
Izumo no Okuni je bila kći kovača i šintoistička svećenica koja je u hramu Izumo - taisha plesala kaguru (sveti ples). Kombinacija mladosti, ljepote, nadarenosti i vještine nije smjela ostati neiskorištena pa je izabrana da pođe u raskošnu prijestolnicu Kyoto prikupiti sredstva za obnovu svetišta. U bogatom, blještavom gradu djevojka upoznaje samuraja Nagoya Sanzaburu koji joj pruža ljubav i zaštitu i sudjeluje u njenim izvedbama. Pojava drugog plesača u predstavi omogućuje nastanak dijaloga koji se ostvaruje bilo pokretom, bilo gestom ili pjevanjem pa ples dobiva svoj prvi dramski oblik. Očito je djevojka shvatila što privlači gledatelje pa njezin ples gubi ritualni karakter i postaje senzualan, obogaćen duhovitim insertima, obično ljubavnog sadržaja. Popularnost joj naglo raste, ali poštovanje sugrađana opada pa su se svećenici hrama, kojem je poslala novac, zabrinuli za njezinu čednost i pozvali je da se vrati u svoje mjesto, što je ona odbila.
Da bismo shvatili zašto se sve tako zbilo, moramo osjetiti atmosferu tog vremena i objasniti neka društvena kretanja u Japanu tog doba. Vrijeme je erozije feudalnog društva i postepenog jačanja građanstva. Kako Japan tog vremena još pamti surov građanski rat u kojem je smrt bila stalan gost, ljudi postaju svjesni prolaznosti života i žele hedonistički proživjeti svaki dan. Plemićka elita ima svoj dvor, svoje užitke, ceremonije i svoje kazalište noh pa i manje cijeljeni pripadnici japanskog društva žele pravo na zabavu i užitak, a tu se ubraja i kazalište. Koliko je probuđena strast prema životu svjedoči i ova japanska narodna pjesma prevedena s njemačkog jezika.
Pogledajte Mjesec i Sunce
Život je težak u tom varljivom svijetu.
Plačemo li ili se smijemo, svejedno je.
Život se nastavlja.
Pogledajte Mjesec i Sunce
I budite veseli.
Novac sve više pristiže u džepove trgovaca koji su bili prezreni dio društva pa se na društvenoj ljestvici nalaze na tako niskoj prečki da ih je samuraj smio ubiti bez valjanog razloga. Imali su novac, ali nisu imali nikakav društveni ugled i njihova se profesija smatrala gotovo sramotnom. Kako je grad bio pun nezaposlenih bivših vojnika koje je trebalo izdržavati, njihov je novac ipak bio cijenjen pa je sazrjelo vrijeme da trgovci i seljaci dobiju svoj teatar. Izumo no Okumi je taj povijesni trenutak znala iskoristiti.
Iz tog vremena došli su do nas neki zapisi koji nam pružaju informacije o njenim prvim predstavama kojima ona gradi temelje kabuki teatra. Pojam kabuki pokriva značenje vještine plesa i pjevanja, a glagol kabuki znači nagnuti se, onako kako se glumci naklone publici na kraju predstave.
Veliku popularnost stekla je predstava u kojoj Izumo nastupa u raskošnoj muškoj odjeći, a njen partner u ženskoj. Već ta zamjena uloga nosi komičnu notu i uveseljava publiku. Ona glumi muškarca oboružanog kratkim i dugim mačem, koji dolazi u čajanu da se zabavi s jednom djevojkom i da usput zabavi gledatelje. Uz element plesa, javljaju se drugi dramski elementi; duhovit dijalog ili monolog, dramska radnja i neka elementarna scenografija. Gluma je naglašena, osjećaji preuveličani, često karikirani, a obiluju stalnim, uvriježenim pozama koje šalju poruku. Kabuki teatar pršti od veselja i životne radosti i postaje opreka ozbiljnom noh teatru. Iako ga zovu kazalištem seljaka i trgovaca, u njemu je uvijek veselo. Uskoro taj teatar uspijeva zaludjeti grad u kojem je zavladala prava kabuki groznica, baš onakva kakva je vladala u Europi pojavom nekog novog društvenog plesa. Izumo su masovno počele imitirati druge plesne skupine koje nisu imale tako nadarene plesačice pa kada nisu mogle privući publiku talentom, privlačile su je golotinjom, jedinim senzualnim mamcem koji su imale. Ples su pretvorile u prostotu, a senzualnost u otvoren poziv. Masovne tučnjave i razvrat pratili su kabuki predstave. Zato je šogunat 1629. godine zabranio ženama glumiti u kabuki predstavama i ženske su uloge preuzeli lijepi, dugokosi mladići. Sve ženske uloge, baš kao i u elizabetinskom teatru tog vremena, igraju muškarci.
No malo se toga promijenilo. Prema zapisima iz 1652. godine dva su se samuraja međusobno poubijala zbog vatrenih očiju mladog, dugokosog glumca pa je šogunat potpuno zabranio kabuki predstave. Građanstvo se nije željelo odreći zabave i vršilo je stalan pritisak na vlast da ukine zabranu. Ono što se zabrani postaje još slađe pa su se mnoge kabuki predstave igrale potajno. Šogunat mora popustiti pod stalnim pritiscima i misli da je našao dobro rješenje; odobrava predstave pod uvjetom da u njima igraju samo zreli, odrasli muškarci za koje se smatralo da nisu skloni incidentima. I opet se prevariše. Uskoro je otkrivena ljubavna veza dame iz visokog društva i prezrenog glumca pa je šogunat iznova imao pune ruke posla da sačuva moral svoga življa. Odlučeno je da se glumci, koji su zajedno s prostitutkama i trgovcima spadali u isti prezreni društveni rang, moraju odvojiti od ostalog svijeta i da se ne smiju miješati s publikom. Sve je to činjeno u svrhu održavanja vojne diktature koju je slobodoumno glumačko društvo moglo ugroziti. Šogunat je shvatio kako predstava može djelovati na kolektivitet i na nesvjesno u čovjeku.
Vladari su prolazili, vlasti su propadale, a kabuki teatar traje. Doživio je mnoge promjene od vremena kada je Izumo no Okumi zaplesala svoj strastveni ples, ali je u svojoj osnovi ostao vjeran tradiciji. Ples je njegovo ishodište, važan dio izražavanja emocija, duboko je utkan u tradiciju pa glumac mora biti prvenstveno plesač. Kabuki predstavu prati glazba glavnog trožičanog instrumenta shamishena koji odlično oponaša čovječji glas. I na kraju ostaje narator koji pripovijeda zbivanja.
Glumci današnjeg kabuki kazališta su poštovani ljudi i nije rijedak slučaj da se tradicija kabuki života, prenosi u jednoj obitelji generacijama s oca na sina. Glumac mora biti fizički u izvanrednoj kondiciji jer se ples ne sastoji samo od pokreta, nego i od mirovanja u zahtjevnim pozama, mora znati svirati shamishen, ne smije se odati dobrom jelu i piću, jer scene borbi zahtijevaju vitku figuru i akrobatiku, kontrolu ravnoteže i mišića. Zanimljivo je da se glumci na pozornici nikada ne dodiruju, čak ni u scenama sukoba ili ljubavi. I danas u tim predstavama igraju samo muškarci.
Vrijeme prolazi, ali ostaje činjenica da je kabuki teatar utemeljila jedna žena i da su ga stvorile žene. Izumo no Okuni je vodila svoj kazališni život do 1610. godine kada joj se gubi trag, ali se pretpostavlja da se nakon smrti svog ljubavnika vratila u svoje mjesto svojoj prijašnjoj službi. Godina njene smrti nije pouzdana. U studenom 2002. godine u gradu Izumi podignut joj spomenik kao utemeljiteljici kazališta Kabuki.
Marija Juračić
Izvor: Thomas Leims „Die Geschichte des Kabuki“
Božidar Pasarić „Kratka povijest Japana“
