O mirisima romana „Dva cvijeta ljubavi“ turskog alima i književnika Ömer Nasuhi Bilmena

EMINA VILDIĆ

O mirisima romana “Dva cvijeta ljubavi” turskog alima i književnika

Ömer Nasuhi Bilmena

Neobičan način prikazivanja ljudske slabosti a i ljudske snage pri hvatanju u koštac sa životom i njegovım nepredviđenim sudbinskim igrama koje imaju smisla kada se uviđa njihov završetak a ne početak. Osobenosti pojedinca koje se ne mogu utopiti u ustaljene forme ili čak kliše-e odobrene od strane većine, su naročito izražene kroz lik Tahsina. A po istom linijskom karakteru prati ga Sabiha u čijem se srcu ugnijezdila ljubav prema Tahsinu koji je veoma rano ostao siroče. Po svom inetelektualnom razvoju i neprocjenjivoj dobroti mogao se smatrati učenjakom. Možda čak i prosvetiteljom za one koji ponizno osluškuju njegovu svaku misao realizovanu kroz riječi. Misli su se zaplele u neustaljene opise prirode kroz sve njene nijanse, prenoseći tragove pustinje-mistike, u raskošne oaze zelenila koje nagovještavaju kratke ali prodorne tragove sufıjske ljubavi skrivene u patnjama, problemima i nedaćama smrtnika-prolaznika kroz ovaj svijet. Mirisi Orijenta. Smjena dana i noci. Neprolaznost. Prolaznost.

Sve su ovo univerzalni materijali za gradnju djela čija je okosnica pisana riječ. Problematika traženja “Neprolaznosti” se lako uočava kroz sve segmente romana koji nas didaktički upućuje ali i estetski obuhvata pri dodiru latica cvijeta ovog književnog djela.

ÖMER NASUHİ BİLMEN

(Foto: Vikipedi)

Ömer Nasuhi Bilmen[i] je rođen 1883. godine u selu Salasar kod Erzuruma. Njegov otac je gospodin Hadžija Ahmet a majka gospođa Muhiba (Muhîbe). Član je porodice koja se izdvajala po islamskim naukama. Dok je bio dijete izgubio je oca a staranje je preuzeo stric gospodin Abdürrezzak Ilmi, učitelj medrese “Ahmedije” ( Ahmediyye Medresesi) i sreski načelnik poslova koji se tiču pripadnika islamske zajednice. Bilmen, koji se obrazovao pod nazorom muftije Erzuruma gospodina Husejina (Hüseyin), porijeklom iz Narmana, stigao je u Istanbul 1908. godine.

Dobio je diplomu od gospodina Šakira, porijeklom iz Tokata, jednog od profesora Fatiha. 1912. godine polažući ispit za dobijanje dozvole za predavanje, još dok je bio u 28 godini života, postao je profesor Bajezita. U periodu svog obrazovanja, kao prvi, u roku je završio vjersko pravo (Medresetü’l Kudat’ı) na Pravnom Fakultetu. A, 1913. godine stupa u službu referanta fetvi. Godine 1915, postaje član nastavnog vijeća (Heyet-i Te’lifiyye).

“Nakon dužeg rastanka, ponovo se susrećem sa majkom i jedinim bratom. Dok bih trebao biti najsretniji čovjek na zemlji, domovinu je zahvatila ratna tagedija, započeo je “Rat kod Ćanakalea” (Çanakkale Savaşı). Tri žene, koje uopće nisu poznavale İstanbul, moja majka, supruga i strina, napustile su kuću a ja zajedno sa bratom, prijavio sam se u vojsku. Svako jutro kada smo napuštali vojni odsjek, zbog ogromne gužve na ulicama uspjevali smo se vraćati tek uvečer.”objašnjavajući iskustva iz rata, gubi brata na Božijem putu.

Nastavio je služiti vojsku sve do 1922. godine. Zatim, godine 1916, radi kao profesor medrese dajući časove fikha u Istanbulu, sjedištu tadašjeg hilafeta (Daru’l-Hilâfe). 1923. godine, Bilmen kao profesor retorike (kelam müderrisi) u medresi Sahn, izabran je da bude u službi Istanbulskog muftijstva godine 1943.

30. juna 1960. godine, stupa u službu petog predsjednika Vjerskih Poslova Republike Turske. Ali ne ostajavši na ovom položaju ni godinu dana, odlazi u penziju. Razlog napuštanja službe koja je trajala veoma kratko, ne duže od deset mjeseci, jeste taj što je tadašnja vlast korisitila u svoju korist “raspravu učenja ezana na turskom jeziku” i Predsjedništvo Vjerskih Poslova, kao političko sredstvo. Ömer Nasuhi Bilmen je čovjek koji nije odustajao od svojih stavova u pogledima vjerskih rasprava, bio je principjelan učenjak. Prema tome, 1960. godine, suprostavlja se onima koji su zastupali ideju da treba doći do reformih u vjeri i koji su se trudili da dođe do njih, govoreći “u ispravnoj, nepokvarenoj vjeri nisu moguće reforme”.

Gotovo od šezdeset godina svog rada na polju obrazovanja, dvadeset godina je proveo u gimnaziji “Daruşşafaka” [1]držeći časove “lijepo ponašanja (ahlak) i sunarodništva”, radio je kao profesor u istanbulskoj školi “Imam Hatip” i na “Institutu Univerziteta za Islam” u Istanbulu. Održavao je govore i držao predavanja u džamijama Fatih, Sulejmanija (Süleymaniye), Ajasofija (Ayasofya). Do kraja svog zivota je nastavio da se bavi naučnim radovima i nakon sto je otišao u penziju, Ömer Nasuhi Bilmen je napisao djelo tumačenje Kur’ana, od osam tomova. Dobro je poznavao arapski, perzijski i francuski jezik. Interesovao se za književnost a naročito za poeziju.

Zadobio je povjerenje naroda svojim autoritetom na polju nauke i lijepog odgoja, svojim iskrenim vjerovanjem i skromnošću. Bio je dostojanstveni predstavnik prave vjere (po načelima svete knjige Kur’ana i suneta) u smislu istinskog vjerovanja, činjena ibadeta i lijepog ponašanja. Držao se podalje od tadašnjih političkih događaja, u jednom od najosjetiljivijih perioda naše domovine, 1960. godine, stupa u službu Predsjedništvo Vjerskih Poslova; dok je obavljao ovaj posao žestoko se protivio učenju ezana na turskom jeziku.

Zapamćen je po stručosti i autoritetu na polju islamskog prava. Njegova djela “Hukuk-ı İslamiyye”( Islamsko Pravo) i “Istılahât-ı Fıkhıyye Kâmusu”(Riječnik Terminologije i Pojmova u Fikhu) u kojima su izučavani osnovni pojmovi i problemi u Islamskom pravu, prihvaćena su od strane ovlaštenih organa na najvisočijim funkcijama i priznata su od strane svjetskih i naših akademika, a ova djela su objavljena 1949. godine od strane Pravnog Fakulteta Univerziteta u Istanbulu.

Naš poštovani profesor koji je veći dio svog života proveo u pisanju, umrijevši u Istanbulu, 1971. godine u 87 godini žvota, iza sebe je ostavio tišinu. Neprekidno je služio narodu, u tu svrhu je objavljivao i svoje članke misaonog i vjerskog karaktera u časopisima i mecmuama poput “Beyânulhak, Sıart-ı Müstakîm, Sebilürreşad” školskog i naučnog karaktera, koje su se štampali sedmično pod nadzorom uprave Dijaneta. Mezar, poštovanog profesora se nalazi u Istanbulu na mezarju Edirnekapı Sakızağacı (Edirnekapi Sakizaci).

[1] Škola osnovana za siročad i napuštenu djecu, u Istanbulu, godine 1865. Pogledajte, Ferit Devellioğlu, Osmanlıca-Türkçe Ansiklopedik Lûgat, Aydın Kitabevi Yayınları, Ankara 1993, s.168.

[i] Podaci o piscu preuzeti iz romana “Dva Cvijeta Ljubavi” na turskom jeziku (Semerkand Yayınevi, Mayıs 2012, Istanbul, 5 baskı).