Intervju sa bosanskom književnicom Jasminom Hanjalić
U sebi gajiš ljubav prema dva poziva – lekarskom i književnom. Da li lekar u tebi može da pomogne ’’bolećivoj’’ duši stvaraoca i da li književnik u tebi može da obogati duh jednog lekara koji po prirodi stvari mora da stoji čvrsto na svojim nogama?
Evo jedne anegdote iz mog profesionalnog života. Kaže meni jedna pacijentica: „Doktorice, vi ste tako neobični, ali ne znam da objasnim kako“. Odmah sam joj odgovorila da je to zato što pišem. Zaista, u razgovoru s bolesnicima često upotrebljavam i svoje književne misli, pokušavam im pomoći ne samo medicinskim znanjem nego i svojim životnim i spisateljskim iskustvom. S druge strane, pravdu i istinu ljubim iznad svega, i svi oni koji su pročitali bilo šta moje odmah uoče koliko one vriju u tim redovima. Za doktora se očekuje da bude takav. Kad mi poetska strana poklekne, posegnem za njima, i nekako se izvučem iz pijeska. Tako se te dvije polovine života ispreplijeću.
Kako bi okarakterisala svoj književni put?
On se objelodanio pokasno, prije jednu deceniju, i dosta je usporen. Moje pisanje je počelo od najranijih školskih dana. Studij medicine, specijalizacija, majčinske obaveze i druge divne stvari koje su mi se desile su uzroci tog sporog toka. Ali, i oprez kojim pristupam književnom stvaralaštvu, ne želeći da na brzinu objavljujem nešto što ću jednom željeti da prećutim. Ima toga dosta u savremenom stvaralaštvu.
Da li književnost može da opstane u današnjem svetu koji sve manje mari za prave vrednosti?
Plašim se za nju! Naročito me muči što primjećujem da mladi ljudi ne čitaju dovoljno, i to čine sporadično. Ono što čitaju mora biti kratko, pa vidimo da je savremeni roman morao da se skrati da bise mogao pročitati brzo, za jedno kišno popodne, a poezija se iznimno prati. Još uvijek čitaoci su uglavnom iz srednje i starije generacije. Mladi su skoncentrisani na brze informacije, kratke priče, internetsko čitanje. Oni veoma često misle da ne mogu profitirati čitajući književnost. Više ih zanima tzv. „veliki brat“ i brutalno razotkrivanje ljudske prirode.
Autor si veoma čitanog književnog bloga Književni kutak. Nakon svih ovih godina predanog rada na ovom blogu, koji su ti utisci, šta si postigla, a čemu još uvek težiš?
Zaista ti hvala na komplimentu. Radim s velikim žarom. Nedavno mi književnik Zoran Ilić iz Beograda reče kako „Kad kod Googla traži nešto iz književnosti obično mu se ponudi moj blog“. Kao što znaš, dosta toga književno važnog iz cijele regije, i mnogo šire, objavljujem kao vijesti. Ponekad se desi da neke književne događaje jedino ja novinarski propratim. Veliku čast su mi zbog tog upornog rada ukazali u Zadru lani dodijelivši mi prvu nagradu „Goran Bujić“ „u kategoriji književnik – novinar izvan Hrvatske za 2016“.
Jedno pitanje u duhu ovog portala, koja od istočnjačkih kultura ti je najbliža i u kojoj eventualno crpiš ideje za svoje knjige?
Veoma me zanimala sufijska filozofija i književnost, kao nešto što tokom svog školovanja nisam upoznala. Tako sam jedno vrijeme čitala razne pjesnike tog poetsko filozofskog pravca. Ona je bila i još uvijek jeste zanimljiva i za čitaoce i za stvaraoce, a mnogi književnici su je previše crpili, dakle na rubu plagiranja. To ne odobravam i veoma se čuvam da nesvjesno ne posegnem za tim.
